PUT…OD BIJELOG DO CRNOG POJASA … I DALJE, PUNO DALJE

PUT I VJEŠTINA (Do i Jitsu)
   U nazivu naše Kempo Karate prakse, kao i u nazivima mnogih drugih japanskih tradicionalnih vještina (Judo, Aikido,Kendo), nalazi se riječ Do. Ona se uobičajeno prevodi terminom Put a korijeni joj sežu do kineskih taoističkih izvora i njihova termina Tao. Ova riječ u sebi krije izuzetnu filozofsku premisu, koja u mnogome određuje praksu pojedine škole, odnosno vještine. Zapravo, za termin vještina se u Japanu radije koristi termin JITSU. Naime, proces formiranja škola borilačkih vještina u Japanu za vrijeme njihove Meiji reformacije definitivno je snažno odijelio Do i Jitsu škole. Japanska tradicija toga doba, sufiks Jitsu je ostavila doslovnim ratničkim vještinama dok su s druge strane svoje definitivno uobličavanje dobile Do škole, one prakse koje su izuzev borilačke efikasnosti, veliko težište davale na kultiviranje uma. Ovo Do nastojanje je na izvjestan način bio povrat prvotnim, izvornim spiritualnim korijenima borilačkih praksi dalekog istoka.
   Izvorno, ovo zapravo nikada nije označavalo isključivost, to jest nije značilo da Jitsu škole ne uzgajaju mentalne aspekte prakse ili da Do škole zapostavljaju borilački aspekt, već se prvenstveno radilo o preferenci u metodologiji poduke, koja je sama po sebi uvjetovala što će biti istaknuto na prvom mjestu. Međutim, razvoj vještina nakon ove podjele se  zapravo i odvio u okviru ova dva polariteta. Rezultat ovog dualnog razvoja se može vidjeti i danas jer se u svijetu borilaštva,  posebice onog danas tako popularnog “realnog” trenda (UFC, MMA), većina karate škola, posebice Do oblika, povezuju sa zapravo ne efikasnim tipom vježbanja, nesposobnim da se nosi sa realnim situacijama samo obrane. Kako su Karate dvorane danas pretežito ispunjene djecom, “realni” borci karatiste danas smatraju vježbačima gotovo infantilne i iluzorne borilačke prakse. S druge strane praktičari JItsu principa, još iz japanske tradicije vuku često “loš glas” kao opasne, katkad i psihotične osobe koje svoj život, umjesto u potrazi za unutarnjim mirom poput vježbača Do struje, provode u konstantnom nasilnom okruženju. Dakako da već spomenuti svijet "realnog" trenda svoje uporište nalazi na ovim zasadima. Međutim, oba ova pogleda su dakako vrlo ekstremno sagledana i upravo ovakva isključivost u slučaju Karatea, ograničava praksu i donosi loš glas Karatu kao cjelini. Nasuprot tome izvorni Kempo Karate je dakako i JItsu i Do istodobno. Oba ova polariteta ne mogu nikako biti isključiva jer zapravo direktno ovise jedan o drugom.
   Prvenstveno, da bi stvarno napredovali u okviru pojedine borilačke metode, bez obzira na Do ili Jitsu tip prakse, vježbači moraju biti svjesne svojih slabosti kako fizičkih tako posebice i onih psiholoških, te potom raditi na njihovoj korekciji. Ovo osvještavanje i korekcija naših slabosti dešava se s pomoću osobnih uvida, najčešće realiziranih u kontroverznim i katarzičnim uvjetima za koje je zapravo Jitsu aspekt izuzetno povoljan. Možemo reći da sa aspekta izvornog Kempo Karatea tek osjećaj da ste ovladali tehnikama i njihovom praktičnmj primjenom na majstorskoj razini, dakako uz adekvatni prateći trening uma, počinje stvarati uvjete za pojavu unutarnjeg mira i intuitivnog razumijevanja. Vježbajući oštro, punim srcem i tijelom, s realističnim pristupom, dakle sa snažnim JItsu aspektom, naše mentalne slabosti biti će prisiljene isplivati, a mi prisiljeni suočiti se s njima. Uz adekvatno znanje i vodstvo možemo početi svoju borbu s njima, dakle možemo početi prakticirati Do.
   Do praksa podrazumijeva integraciju Kempo principa u svakodnevno življenje. Tako, prevazilaženjem straha koji se može generirati u borbi, učimo prevazići i strahove koji se javljaju u svakodenevnom življenju. Razvoj discipline neophodne za izdržavanje svih zahtijeva sa kojima se susrećemo na treningu, treba naučiti transponirati u disciplinu življenja. Izdržljivost karaktera koju razvijamo kroz intenzivne treninge morala bi uroditi ustrajnosti u svim aspektima života.Ukoliko smo tijekom borbe u stanju osvjestiti i kontrolirati svoju narav, dakako da je moguća realizacija te iste kontrole u svakodnevnom životu. Dakle, iz ovih primjera nameće se zaključak da ukoliko trening nije dovoljno zahtijevan, ukoliko nas konstantno ne gura do i preko naših granica (vidi Shugyo), teško da je u okviru ove metode, moguć ikakav napredak u uzgoju karaktera, a pogotovo u mentalnom i spiritualnom razvoju.
   Kao zaključak, možemo reći da je u Chushinkan Kempo Karate-u, Jitsu princip izuzetno važan, jer tek će njegova dobra inplementacija poslužiti  kao osnova na kojoj se Do izgrađuje (vidi Metodologija). S druge strane, brinuti se samo o borbi i baviti se samo borbom, spriječiti će vježbače da dosegnu više razine prakse, dakako mentalne, ali paradoksalno  čak i one borilačke. Ignorirati Jitsu, zapustiti borilačku komponentu i nastojati ostvariti progres samo u Do aspektu je zapravo besplodan trud. Za takvo što možda postoje i bolje ne borilačke metode.

Nastavak na slijedećoj stranici