MEDITACIJA I VJEŠTINA BORBE

   Skupa sa Karateom, Judom i ostalim borilačkim vještinama dalekog istoka,na Zapad je stigla i praksa meditacije. Premda često svedena na kratko sabiranje pažnje na početku ili na kraju treninga i ne cjelovito objašnjavana, bila je tu. U početku su je gotovo svi prakticirali kopirajući japanske učitelje, premda mnogima zbilja nije bilo jasno zašto je uopće rade. S vremenom, kako je i tehnički aspekt Karatea počeo sve više skretati prema natjecateljskim vodama, praksa meditacije gotovo je u potpunosti nestala iz većine Dojo-a.
   Danas, čak i u sferi tradicionalnih Karate Dojoa česta je pojava o da mnogi studenti uopće ne upražnjavaju meditaciju u svojoj praksi, i to prvenstveno stoga što je uopće ne smatraju korisnom za praksu borilačkih vještina. Mnogi studenti će meditaciju smatrati čistom egzotikom ili dijelom tradicije. Međutim, čak i ukoliko odbacimo ideju o spiritualnim aspektima Karatea postoji izravan način kako meditacija može unaprijediti nečiju borilačku razinu, no rijetki su oni koji to vide. 
   Današnji Karate je nastajao u procesu realnog, po život opasnog borilačkog, ratnog okruženja. Ovaj proces je uključivao mnoge mentalne i psihološke vrline pripisivane drevnim ratnicima, Bushi-ima sa Okinawe. Povijesna je činjenica da su ovi istočni ratnici redovito koristili meditaciju, i to pretežno Zen praksu, kao puno vrijedan dio svojih treninga. Ukoliko izuzmemo njihove tehničke prezentacije, ono što ih je tako karakteriziralo bila je njihova gotovo posvećena predanost akciji i to u potpunosti, bez zadrške. Također posjedovali su gotovo fantazmagorični nedostatak straha i nesalomivi duh, što su vrline koje su se poput legendi prenjele i do naših dana i koje ove drevne ratnike u velikoj mjeri čine uvažavanima i dan danas. 
   Svaki vježbač tradicionalnih japanskih borilačkih vještina mora se pitati što su ovi drevni ratnici znali, a da to danas mnogim suvremenim vježbačima izmiče. Ne sposobnost suvremenih vježbača da nešto tako mirno, tiho i introspektivno poput meditacije povežu sa situacijama gdje postoji burna akcija kao što su to samo-obrambene situacije i prisutnosti nasilja, lišava ih i sposobnosti da shvate vrijednost meditacije upravo u ovakvim trenutcima. Prvenstveno, meditacija doprinosi jasnoći, a u borilaštvu jasnoća je visoko cijenjena kategorija. Ovu jasnoću nije lako doseći niti iskustveno osjetiti, a pogotovo je teško opisati je riječima, no valja pokušati. Na primjer u visoko stresnim situacijama, poput automobilske nesreće rijetke su osobe koje se sjećaju malo ili se uopće ne sjećaju dešavanja. Većina ljudi koji su ikada doživjeli prometnu nezgodu može potvrditi da su se događaji, barem u njihovom sjećanju, odvijali usporeno, kao u «slow motionu». Na određeni način kao da se desio vremenski paradoks. Ova senzacija se naravno ne dešava radi objektivnog produljenja trajanja događaja, već radi količine informacija i detalja koji su nam se utisnuli u um. Kao da je trenutak dobio prolaz u veći vremenski kontinuum. Nažalost u stresnim situacijama većina ljudi bude tako prikovana intenzitetom trenutka i potencijalnom opasnošću um biva totalno apsorbiran u njega. Ovaj emocionalni intenzitet je tako snažan  da on uvjetuje usporavanje događaja i upravo zbog te iste intenzivne emocionalnosti ljudi najčešće bivaju spriječeni u adekvatnim reakcijama i najčešće se «smrznu». Upravo ovdje meditacija nalazi svoje mjesto. Sa praktičnog borilačkog aspekta rečeno, praksa meditacije može djelovati na takav način da nas osposobi za dosizanje iste razine jasnoće, ali istodobno nam pomaže da se oslobodimo lanca emocija i misli koje nam mogu usporiti reakcije. Ona nam može pomoći u bilo kojoj situaciji, posebice kada smo u stvarnoj opasnosti. Meditacija inducira razvoj svjesnosti, a svjesnost podrazumijeva uključivanje «svega oko nas i u nama», što znači da se javlja svjesnost o prisutnosti različitih detalja, ali bez vezivanja niti na jedan od njih. To nije stvar koncentracije, jer ona za fokus ima pažnju na jedan detalj i nikako ne isključuju sve druge pojave i senzacije. Nažalost, tek stresne situacije uobičajeno ne uvježbanom umu utiskuju veliki broj detalja, ili se fokus zbog emocionalnih i misaonih utjecaja vezuje tek za jedan detalj isključujući sve ostale.
   Ova ometenost emotivnim i misaonim procesima može se desiti i najiskusnijim praktičarima borilačkih vještina ukoliko im um nije adekvatno pripremljen. Česta iskustva iz realnih sukoba su svedena na ne razumijevanje onoga što se stvarno desilo te često vezivanje samo uz jedan detalj. Ovakva iskustva ne dolaze samo iz nasilnih situacija samo obrane, već slične priče zapravo možemo čuti od službenika zakona ili ratnih veterana. Mnogi znaju pričati o usporenosti događaja i njihovom fokusu samo na najsnažniji detalj, te istodobnu limitiranost u mogućim varijantama djelovanja, a sve zbog snažnog utjecaja emocionalnog i misaonog procesa. Ova vrsta reakcije, baš kao ona iz automobilske nesreće je vrlo česta, a mnogi ljudi, pa čak i vježbači borilačkih vještina, jednostavno najčešće nisu pripremljeni za razinu stresa i mentalne i tjelesne efekte koji iz nje slijede. Zapravo većina ljudi uobičajenog "normalnog" odgoja i regularnog mentalnog statusa, na situacije nasilja reagira stresom
   Dakako da se uvijek prvenstveno radi o šoku izazvanom susretom sa situacijom na koju nismo navikli, posebice ukoliko je ona nasilna. Odgovor na ovaj problem dakako može biti u skupljanju iskustva u takvim situacijama. Ovo jest istina, no kada se radi o stvarnom sukobu, posebice poput sukoba koji su se odvijali u doba nastajanja Kempa na Okinawi, jednostavno je luksuz bio vježbati svoj um isključivo u situacijama realne borbe. Ovo jest legitimna metoda kondicioniranja uma na stresne situacije, no morala je postojati i adekvatna mentalna priprema, to jest mentalni trening, koji je ratnike pripremao na susret sa potencijalnim gubljenjem života. Općenito u tradiciji onoga što nazivamo japanskim borillačkim vještinama, nastalim na praksama  srednjovjekovnih japanskih samuraja ili u slučaju našeg Kempa, okinawljanskih Bushia, korištena su različita sredstva i alati da bi se ratnici pripremili za sukob. To su prvenstveno striktna disciplina, težak i «nemilosrdan» trening i mentalne vježbe to jest meditacija. Premda je meditacijska praksa prvenstveno potjecala iz tradicije japanskog Zen budizma, neki su koristili i tradicije ezoterijskog budizma u kojima se upražnjavaju i energetske prakse, pa čak i stanoviti vidovi onoga što pojednostavljeno možemo nazvati samo-hipnozom. Sve ovo je bilo obavijeno u japansku kulturu i tradiciju koja je podrazumijevala i apsolutnu posvećenost dužnosti i obavezi. I sam termin samurai, znači «onaj koji služi». Dakle um i duh su razvijani u jednakoj mjeri kao i tjelesne i tehničke sposobnosti.
   Jedna od primarnih razlika između tradicionalnih borilačkih vještina, Budoa, poput našeg Kempa s jedne strane i na primjer Karate sporta kako se danas razvio na zapadu je upravo u tom mentalnom kondicioniranju i praksi. Ovi principi i prakse su djelomično prenesene u pojedinim školama i do naših dana. To su uglavnom škole koje kao sufiks svom nazivu pridodaju termin Do poput Judo-a, Karate-Do-a, Kendo-a ili Aikido-a. Karakteristika ovog Do aspekta i cilj prakse je očuvanje i uzgajanje upravo tog istog duha, posvećenosti i cilja  mentalnog razvoja koji je jednom karakterizirao drevne ratnike.
   Ako pođemo još dalje u povijest vidjet ćemo da je sav ovaj mentalni trening i filozofski koncepti zapravo dolaze iz budističke tradicije. Još od Shaolina gdje su budistički redovnici-ratnici bili znani upravo po svom nedostatku straha. I upravo ovaj koncept nedostatka straha tako jako karakterizira budističku redovničku zajednicu bez obzira na njenu povezanost sa borilačkim praksama. Brojne su priče i primjeri kroz povijest budizma o začudnim primjerima manifestiranja nedostatka straha od strane budističkih redovnika, od drevne Indije pa do naših dana. Stoga ovaj koncept nedostatka straha valja dobro promotriti. Prvenstveno ne valja ga miješati sa pojmom hrabrosti. Hrabrost često biva nešto što je produkt nedovoljnog uvida u situaciju, dok je nedostatak straha koncept koji upravo nastaje na jasnom uvidu. To je uvid u stvarnu prirodu ljudskog bića, a njegova posljedica je između ostalih i potpuno odsustvo strah jer, da se izrazimo budističkom terminologijom, nema nikoga tko bi se trebao bojati. Ovaj visoki uvid, dakako nije lak za doseći i zahtijeva potpuno spiritualno posvećenje i intenzivnu mentalnu praksu. Međutim, valja ponoviti, praksa meditacije zasigurno donosi dobrobit i na, uvjetno rečeno, nižim razinama posvećenja spram spiritualnosti, a posebice je korisna u borilačkim vještinama. Dakle nikako se ne radi o slijepom prijenosu tradicije, već o provjereno efikasnim doprinosima praksi borilačkih vještina. Posebice su važni psihološki aspekti Kempo prakse koji su upravo izvedeni iz postulata budističke meditacije i njenih ciljeva i postignuća.

Nastavak na slijedećoj stranici