KIHON

    Kihon je uz Katu i Kumite, jedan od tri stupa na kojima je sagrađena borilačka metodologija Kempo Karatea.  Uobičajeno termin Kihon znači osnova, a fraza kihon waza se koristi da bi označila skup osnovnih tehnika, dakle onih koje se uče prve, na samom početku vježbanja. Međutim, osim u ovom značenju  termin Kihon, kada se veže uz određenu Katu, označava osnovni skup tehnika te Kate. Dakle, kihon su tehnike koje nalazimo integrirane u kumiteu i katama. On je osnova na kojoj gradimo sve kasnije tehnike i saznanja. Kroz principe kihona gradimo čvrste stavove, učimo kružno i fluidno blokirati, razvijamo eksplozivne geri i tsuki waza, te brzo i preciznoizvesti uchi tehnike.Ovo zapravo znači da je kihon škola bazičnih principa svjesnosti, koordinacije tijela i efikasnosti. S usvajanjem naprednih kombinacija svjesnost o principima kihona ne se smije izgubiti, te stoga dorada kihona  nikada ne može biti dovršena. Treba ga uvježbavati u svim obratima i situacijama i to uvježbati do razine intuitivnih reakcija. Nikada nije previše obraćanja pažnje na doradu kihona i općenito njegovu što kvalitetniju izvedbu. 
   U Chushinkanu, također podržavammo specifično, tradicionalno viđenje termina Kihon. Naime, uvjetno rečeno Kihon predstavlja sve tehničke aspekte koji se koriste u praksi Kempo Karate-a. Podjela koja će uslijediti mora biti shvaćena samo didaktički, ali ne i praktično, što zapravo znači da svi nazivi moraju biti shvaćeni samo kao klasifikacijske kategorije, a ne kao upotrebno određenje. Ovo će mo pokušati pojasniti na kraju teksta.
   Dakle, razlikujemo osnovne principe ili osnovne tehnike, koji su tehnička osnova za implementaciju naprednih ili ”borilačkih principa”. U osnovne ili noseće grupe tehnika spadaju:
1. Dachi waza-uobičajeno shvaćeno stavovi; dodatno: nosioci svih tehnika, kako blokova i udaraca, tako bacanja i poluga, direktni taktički savjetnici za postavljanje pod određenim kutem i sa definiranim načinom održavanja ravnoteže, izvanredno psihološko metodološko sredstvo za razvoj volje...
2. Uke waza- stavovi; dodatno: tehnike koje ne blokiraju već primaju i sprovode a tek eventualno zaustavljaju, nosioci primjene poluga.....
3. Tsuki waza- uobičajeno shvaćeno snažni udarci šakom; dodatno:- razorni udarci koji su posvećeni aspektu “probijanja”, začeti i izvedeni iz hare (abdomena) , gdje efekt djeluje odmah od točke kontakta...
4. Geri waza- uobičajeno shvaćeno udarci nogom; dodatno:tehnike gotovo iste razine fluidnosti i mišićne kontrakcije kao i tsuki, ali se izvode nogom, generirani u hari (abdomenu) izvedeni iz koshi-a (kuka)
5. Uchi waza uobičajeno shvaćeno brzi i kratki udarci rukom; dodatno:udarci koji se izvode “sa perkusijom”, gdje efekt udarca ne mora kretati odmah od točke kontakta, visokog bujia (razine fluidnosti), nosioci Kyusho waza.
   Ako izuzmemo dodatna pojašnjenja, ova skupina zapravo predstavlja tehnike koje uobičajeno karakteriziraju karate kao borilačku vještinu. S druge strane napredni ili borilački principi se uglavnom vezuju dakako uz praksu Kumite-a, poglavito aspekta samoobrane (goshindo). Istodobno oni su onaj aspekt u razumijevanju borilačkog značenja Kata, koji formama

Nage waza
daje životnost i upotpunjuje taktičko značenje. Ovi napredni ili borilački principi ili grupe tehnika su:
1. Tsukami waza - tehnike uhvata
2. Kuzushi waza-tehnike izvođenja iz ravnoteže
3. Nage i Otoshi waza-tehnike bacanje i obaranja
4. Kansetsu waza i Kansetsu wari-tehnike imobiliziranja i tehnike lomlenja zglobova
5. Shime waza-tehnike gušenja
6. Ne waza-tehnike borbe u parteru
7. Kyusho waza-tehnike kontrole vitalnih točaka
8. Kamae waza-tehnike “garda” 
   Vrijedi reći da su mnogi od ovih “borilačkih principa” prognani iz suvremenog karate-a, na taj način vodeći borilačku strategiju modernog karatea u potpuno drugom smjeru od izvorne i istodobno onemogućavajući adekvatno “čitanje” kata, što je naravno uvjetovalo metodološko  razdvajanje Kate i Kumitea,dva za borilačku osposobljenost, esencijalno važna uporišta tradicionalnog karatea.
   Korijene ovom razdvajanju, djelujući iz potpuno druge osnove, postavio je još veliki majstor karatea Ankoh Itosu, kada je 1907 godine započeo uvođenje karatea u osnovno školsko obrazovanje na Okinawi. Naime, radi lakšeg didaktičkog pristupa počeo je pokretima koji su ranije imali literalne nazive, davati tehničko nazivlje koje je direktno asociralo na način upotrebe određenih tehnika. Na takav način pojednostavio je učenje na osnovnoj razini, ali zatvorio vrata za mnoge druge aspekte borilačkih aplikacija ovih tehnika. Ovaj trend su slijedili mnogi njegovi naslijednici, a posebice Funakoshi Gichin (osnivač Shotokana), preko čijeg učenja je karate osvojio Japan, Europu i veći dio ostalog svijeta. Tako je gedan barai uke zauvijek ostao donji “čisteći” blok, a izgubio sve konotacije o njegovoj upotrebi u funkciji poluga ili kroz tetsui uchi njegove transformacije u tehniku udaraca. Mawate je ostao okret i izgubio sav značaj u tehnikama bacanja a pokret hikite-a je od suptilne hvatačke tehnike postao samo ruka u pripremi za udarac uz konotaciju sprege sila. Nabrajati bi se moglo u nedogled, no već i ovoje dovoljno da kod suvremenijih škola karatea objasni tehničku limitiranost u primjeni tehnika. Tradicionalni karate sa aspekta Kihona i njegove implementacije ima pravilo koje kaže da ista mišićna memorija može imati različite aplikacije ; utrenirani za jedan pokret možemo ga primjeniti na nekoliko načina. Sve ovisio taktičkom momentu.
   Detaljnije o ovoj problematici možete pronaći na stranicama o Kati i Kumiteu posebice na stranicama za članove gdje su svi ovi principi  detaljno opisani, što uključuje i opis principa na kojima počivaju uz tradicionalno i suvremeno pojašnjenje ,objašnjena je njihova adekvatna primjena u okviru Kata i Kumitea, a ponegdje su opisana i njihova povjesna ili filozofska izvorišta.
   Na stranicama za članove možete pronaći slijedeće tekstove:
1. OSNOVNE TEHNIKE: dachi, uke, geri, tsuki i uchi
2.POSEBNE TEHNIKE, BORILAČKI ASPEKTI: tsukami, kuzushi, nage, kansetsu, shime, ne, kyusho, kamae