PUT...  -2.dio

ULAZAK NA PUT
   Termin DO u značajnoj mjeri određuje i Chushinkan Kempo Karate praksu i on je poput većine „ne tehničke“ terminologije koja se koristi u tradicionalnim japanskim borilačkim vještinama izuzetno subliman, inkluzivan i kompleksan za objasniti. On istovremeno predstavlja cilj puta, ali i stazu koja do njega vodi. Pojednostavljeno rečeno, na kraju puta je „nagrada“, ali i samo kročenje stazom jest cilj jer cilj se krije u stazi.
   Osobe počinju vježbati Kempo iz različitih razloga i motiva. Bez obzira na različitu izvornu motivaciju, svima je zajednička činjenica da u Kempo Dojo dolaze prvenstveno u potrazi za znanjem. Dakle, ukoliko u njihovim umovima i srcima postoji želja za učenjem, već samim time oni stupaju na Put.

Tori
Za osobe koje stupaju na Put, kreću na Put ratnika (Budo), to jest počinju vježbati neku od japanskih tradicionalnih Do oblika borilačkih vještina, postoji naziv Monjin, to jest opisno "onaj koji je prošao kroz vrata". Ovo dolazi od toga što su u Japanu, u drevna vremena, glavne ceste koje su vodile kroz zemlju ukrašavala velika ornamentirana vrata. Da bi ste stupili na cestu, dakle krenuli na put, morali ste proći kroz njih, a prolazak kroz ova vrata je simbolički ukazivao na početak nečeg novog. Jednako tako i Kempo početnik stoji na vratima  novog putovanja, zapravo pustolovine koja može uzeti takav smjer da će izmijeniti tijek njegova života za uvijek. Kao i svako putovanje i ovo nosi napore i izazove, možda veće od bilo kojih sa kojima se student do tada sretao, no i postignuća vrijedna uložena truda. Student koji započinje praksu, kroz učenje Kempo tehnika uči potpuno novi način tjelesnog gibanja, proširuje svoje tehničko znanje i usavršava se. Činjenica je da je svo znanje koje dobiva, dakako uz vlastiti trud i napor, došlo od njegovih seniora, Sempai-a i Sensei-a. Kroz ovakav ujedinjeni napor „odozgora i odozdola“ Put se sam ostvaruje.
   Svi znaju da u japanskim borilačkim vještinama postoji sustav rangiranja po pojasevima kojim se obilježava progres vježbača. Međutim, početnici tek naslućuju ono što iskusnijim vježbačima mora biti posve jasno: progres je osim na tjelesnoj razni nužan i na mentalnoj. Dakle, ne samo tehnički aspekt već i progres na Putu je mjerljiv. Ono čega su studenti općenito manje svjesni je način kako se Put u praksi manifestira, odnosno činjenica, da svaki rang osim postignuća donosi i novi set odgovornosti i dužnosti. Ovo prihvaćanje odgovornosti i dužnosti tradicionalno služi u svrhu balansiranja studentova ega, uzgajanju karaktera, ali i praktično potpomaže glatko funkcioniranje unutar Dojo-a. Dakle, putovanje stazom ratnika podrazumijeva sve više ulaganja u finese tjelesne prakse, zatim trud u razvoju mentalnog statusa, ali i razvoj i preuzimanje osobne odgovornosti za odnos i prema Učitelju i prema atmosferi u Dojo-u i prema kolegama studentima, kao i prema svijetu koji nas okružuje.

PRAVO NA PUTOVANJE
   Međutim, ne ide uvijek baš sve glatko. Često studenti misle da je učenje Kempa ili općenito tradicionalnog Puta ratnika (Budo), i to dakako od kvalificiranog učitelja ili instruktora nešto što se podrazumijeva, stvar sama po sebi. Često misle da je njihova dužnost svedena samo na redovito plaćanje mjesečne članarine (ponekad čak niti to) i potom pohađanje treninga shodno njihovom raspoloženju i motivaciji.
   Ovakav stav, nezamisliv u svijetu dalekoistočnog borilaštva zapravo je uvriježen na Zapadu, a  kod osoba se javlja iz dva razloga. Prvenstveno povezan je s načinom na koji je ustrojeno samo školstvo i odnosi unutar njega. On zapravo direktno izlazi iz našeg iskustva o školovanju i učenju općenito, a mi svi smo produkt takvog školskog sustava, takav kakav jest. S druge strane ovakav stav je apsolutno adekvatan našem zapadnom sustavu vrjednovanja i odnosa spram materijalnog. O njemu ne treba previše govoriti, dovoljno je promisliti što je uobičajeno ljudima na Zapadu lista prioriteta o postignućima u životu. Ovakav stav se naravno proširuje i na biznis pa tako i onaj dio tržišta koji se odnosi na fitness, yogu i neke klubove borilačkih vještina. I tamo vrijedi zakon tržišta u kojem se studenti ponašaju na takav način da nakon što su platili svoje obaveze, očekuju da sve za njih radi samo  po sebi, na za njih najbolji način. Za uzvrat ništa nisu dužni spram dotičnom klubu, metodi koju vježbaju ili "trenerima". Ideja je univerzalno tržišna i sve prisutna: «ja sam onaj koji odabire iz ponude».
   No nekada nije bilo tako, nekada su učitelji birali učenike, a učenici su i te kako morali dokazati da su vrijedni poduke. Naravno vremena su se promijenila, no valja vidjeti što nam nosi ta drevna pedagogija. Naime, činjenica je da mnogi «turistički» nastrojeni vježbači našeg doba, u stvari niti ne znaju što je to stvarna potraga posvećenog studenta, za kvalitetnim učiteljem i znanjem. Niti čemu je to potrebno.
   A da je potrebno govori i činjenica da je ipak i u današnje doba, pa i na Zapadu, nešto od ovog tradicionalnog duha s razlogom preneseno. Stoga niti u suvremenim klubovima tradicionalnog borilačkog određenja nije baš sve tako materijalistički orijentirano i zasnovano na zakonitostima tržišta i to iz nekoliko razloga. Prvenstveno, ne postoji mogućnost stvarnog napretka u okviru tradicionalnih Do škola koji bi bio zasnovan isključivo na «daj, daj» principu, bez da se išta uzvrati školi i Dojou. Jedan od osnovnih principa koji se u daleko istočnoj tradiciji podučavaju i visoko cijene je zapravo potpuno predavanje sebe Dojou i kolegama studentima. Ovo se manifestira na različite načine: odnosu prema svojim seniorima, u pomaganju mlađim studentima u vježbanju i učenju, eventualnoj promidžbi, održavanju Dojo-a, i na mnoge, mnoge druge načine.
   Okosnica svih ovih relacija i aktivnosti leži u odnosu Sensei – Seito. O kodeksu odnos (Giri On) govorimo na drugom mjestu, no za sada dovoljno je reći da je ovo vrlo specifičan odnos koji se mora razvijati u specifičnim uvjetima, koji možda gledano sa zapadnog stajališta, jesu kontradiktorni. Naime, ugođaj u tradicionalnom Dojo-u odiše određenom strogošću, disciplinom sa vrlo jasnim hijerarhijskim obilježjima (o ovoj temi kasnije slijedi poseban tekst). Sve asocira na ono što uobičajeno nazivamo terminom „poslušnost“. Međutim unatoč tome odnos Sensei-Seito, prvenstveno ne bi trebao funkcionirati u uvjetima slijepa povjerenja. Student ne bi trebao vjerovati «na riječ» Senseiu, već sve mora iskusiti osobno i tako provjeriti vrijede li upute koje je primio. Ovime se dakako potiče veće studentovo učešće u materiji, ali mu se i omogućava da se osobno, iskustveno uvjeri da „stvar hoda“. „Sumnja je jedan od četiri stupa Vjere“. Pa ipak s druge strane, student će se s vremenom naći u situacijama kada mu samo povjerenje u Učitelja, u njegovo znanje i iskustvo, može pomoći da prevlada zapreke koje stoje pred njim. Bile one tjelesne ili mentalne. Savjet za prevladavanje ove kontradiktornosti moga o bi se ovako uobličiti: kada ste ustanovili da sustav funkcionira, kada ste se riješili dilema, ukoliko stvarno želite učiti od Senseia kojeg ste procijenili kvalitetnim, ono što morate dati je povjerenje, čak vjera. Ovo dakako ne isključuje prvotno navedenu ideju iskustvenog proživljavanja, međutim student često nije sposoban imati ispravan kut gledanja na praksu, jer sve proživljava iz rakursa svojih vlastitih uvjetovanja, te adekvatnog (ne)znanja i (ne)iskustva. A da zna i da ima iskustvo bio bi Majstor.
   Možemo reći da je sa psihološkog stajališta, uzgajanje pozitivnog karaktera pred uvjet za dublji ulazak u vještinu, posebice u njene taktičke, psihološke, mentalne i dakako spiritualne aspekte prakse. To je akumulacija psiholoških preduvjeta u svrhu jačanja i usmjeravanja volje za tjelesne i mentalne napore koji nadolaze. Nešto poput čučnja koji prethodi skoku. Studenti bi stoga trebali demonstrirati kombinaciju vrlina zvanih «posvećenost, entuzijazam i lojalnost», kao osnovu. Također, studenti koji vježbaju dulje vrijeme morali bi se zapitati gdje sve u Dojou, ali i u svakodnevnom životu ,manifestiraju svoju koncentraciju, požrtvovanost, spremnost na napore i sve drugo.
   Sjetite se da Dojo čine Sensei i studenti, a odgovornost mlađih je da imaju želju za učenjem, dok je odgovornost starijih studenata da ispravljaju i podučavaju mlađe, ne samo tehnikama već i pravilima ponašanja, etici, filozofiji i svemu drugom što je bitno za studiranje Kempoa. Bez starijih na Putu nema napretka, bez mlađih na Putu nema podrške. Znanje koje dobivate u Dojo-u, je daleko vrjednije od članarine koju plaćate i zapravo te dvije stvari nikako ne mogu biti reciprocitetne. Dakako, novac je neophodan za glatko funkcioniranje Dojoa i sve što tome može doprinijeti je dobro došlo, no to je osnova. Način na koji pomažete drugima, pomažete u Dojou, brinete o materijalnom statusu Dojoa, poštujete vaše seniore, poštujete vještinu koju vježbate i studente s kojima vježbate, ali i kako se odnosite prema svjetu koji vas okružuje, sve to daje uvid u vašu zrelost u Kempu i vaš mentalni status te pokazuje da li ste zaslužili pravo da putujete.

Nastavak na slijedećoj stranici