DISCIPLINA I BUDO -2.dio

   Korijeni ove kineske tradicije su našli svoje mjesto i karateu sa Okinawe. Uz tehnike prenesene su i mentalne i sociološke uzance, no premda je izvor samog Kempa ne dvojbeno budistički i izvorno se naslanja na koncept Puta, forma koja je zaživjela na Okinawi je bila prvenstveno Jitsu tipa, uz rijetke izuzetke koji su uzgajali budističku tradiciju i kontekst prakse. Dakle gotovo sve prakse ranog Karatea su bile podređene ideji borilačke efikasnosti. Rijetki su zapravo bili Majstori glavnih struja Karatea koji su u ranoj fazi nastanka inzistirali na Do principu. Sufiks Do je Karate dobio svojoj zreloj fazi, a u mnogome ga duguje Meiji obnovi u Japanu i reformaciji borilačkih sustava. Ovaj sufiks u mnogome određuje tip stremljenja i ciljeva u Karateu. Na neki način kao da je izvršena ponovna revalorizacija Karate vrijednosti i ponovo se počelo inzistirati na njegovim spiritualnim, to jest budističkim aspektima. Čak je i promjena načina pisanja imena vještine, koja je značila i promjenu značenja iz «Kineska ruka» u «Prazna ruka», u mnogome naglašava filozofske i spiritualne konotacije vještine. Termin Kara u novom shvaćanju označava prazno ili prazninu, pa je mnoge od praktičara navodila na pojednostavljenu interpretaciju naziva kao «vještina praznih ruku» u smislu borilačke prakse bez oružja. Ovo je zgodna interpretacija ali samo zbog mogućnosti dvostrukog tumačenja, to jest stanovite igre riječi, je kada bi se radilo samo o doslovnom prijevodu, po čemu bi se Karate kao «goloruka vještina» razlikovao od drugih također «golorukih vještina» poput Judoa, Aikidoa i sličnih u kojima se također ne koristi oružje. Naime i Master Funakoshi osnivač Shotokan karte škole, koji je bio jedan od prvih zagovornika uporabe novog termina, kaže parafrazirano da se Karateka treba usavršavati ne samo u odabranoj vještini, već jednako tako mora isprazniti svoje srce i um od ispraznih želja i taštine. Tako je Karate sa sufiksom Do prihvaćen kao metoda koja sa psihološke razine pomaže vježbačima da budu prazni od želja i taština. Ova psihologija svoje uporište ima u budističkoj mahajanskoj teoriji Shunyate ili praznine koja je izvorište svih oblika , to jest pojava u ovom univerzumu, jer «oblik nije ništa više od oblika, oblik ne više od praznine». O temi Shunyate su napisani tomovi knjiga, pa o tome na ovom mjestu nećemo više govoriti, no to je svakako materija kojoj svaki vježbač koji od Kempa očekuje nešto više no što je to gola borilačka praksa, treba posvetiti dužnu pažnju. Dakle, u kontekstu Karatea, termin Kara stoji kao simbol Shunyate, dok se termin Te može iščitati kao ruka, ali istodobno i kao vrlina (vještina, umijeće). Stoga prevod termina Karate promatran u kontekstu spiritualnih stremljenja zapravo se može prevesti kao «vrlina (vještina, umijeće) praznine». Ovakvo tumačenje postaje u potpunosti logično kada se promatra uzimajući u obzir budistički koncept Mushin-a, koji kako smo već rekli, u borilačkom aspektu vodi stanju u kojem su vježbačeve reakcije izvedene prirodno, impulzivno i bez zadrške, napora ili predumišljaja.
   Upravo u skladu sa Mushin principom, ova "programirana poslušnost" i disciplina, osim što nas čine skromnim i spremnim na prihvaćanje,  istodobno nas  kondicioniraju da reagiramo bez pitanja ili oklijevanja. Proces razmišljanja interferira sa borenjem i usporava vrijeme reakcije. Brzina zapravo ima tri komponente: perceptivnu, mentalnu i tjelesnu, stoga možemo lako zamisliti kako se vrijeme reakcije skraćuje ukoliko odmah iz perceptivne komponente, preskačući posrednika, to jest mentalnu komponentu, odmah prelazimo na tjelesnu reakciju.
   Premda smo o Mushinu možete čitati na drugom mjestu na ovim stranicama, valja reći da vježbači kod kojih Mushin postane integriran u opću tehničku vještinu, u reakcijama pokazuju upravo nevjerojatnu brzinu izvedbe. Zapravo takve osobe ne pokazuju niti straha niti samo svijesti uopće. Što je još važnije oni mogu osjetiti svog protivnika na način koji daleko nadilazi uobičajeno promatranje protivnika. Oni ne samo da čitaju napade puno brže, već osjećaju emocionalno stanje svoga protivnika i pred mnjevaju njegove odluke i prije no što se on uopće pomakao. Uobičajeno se o poslušnosti misli kao o metodi koja nam pomaže da tijelo bude poslušno umu. To jest istina, ali često je neophodan i obrnuti proces. Posebice kod poduke novih studenta, ukoliko se promatra sa strane, često se može imati dojam da njihovo tijelo ustvari zna kako tehniku treba izvesti, ali tijelo na određeni način postaje sputano onog momenta kada se uključe misli i pitanja. Ovo sputavanje započne tako što tijek pokreta postane isprekidan oklijevanjem i sumnjom, da bi na kraju sve rezultiralo općim dokinućem putanje pokreta. Stoga je poslušnost ponekad potrebna da bi trenirali um da bude poslušan tijelu, a ne uvijek obratno, kako se uobičajeno smatra.
   Ukoliko Kempo poduku i dešavanja u Dojou, promatramo sa aspekta sociologije organizacija ili grupa, možemo uvidjeti da je općeniti princip svih grupacija da pojedinci budu, s tendencijom povećanja intenziteta, podvrgnuti inpersonalnim rutinama, vježbama, procedurama i pravilima, koje s vremenom postaju ugrađene u njihov psiho-fizički sustav. Efikasnost socijalnih skupina najviše (i presudno) ovisi o infuziji učesnika u grupi sa odgovarajućim stavovima i senzibilitetom. Dok smo bili dijete naše vrijednosti su nastajale pod utjecajem vrlina i pravila koje su nam postavljali naši roditelji, učitelji i bilo koji tipovi onih osoba koje smo smatrali svojim uzorima, te tradicijama koje su sačuvane i otjelovljene u tim pravilima. Prihvaćajući određeni tip ponašanja u toku treninga borilačkih vještina kao što je to naš Kempo, naši učitelji nam prenose određene tradicije na studenta koji može, ali i ne mora razumijeti vrijednosti tih tradicija. Na takav način Sensei ispunjava svoj vlastiti Giri.
   Kako naše iskustvo u Kempo praksi raste, kako vanjska disciplina postaje istodobno i obaveza (giri) i navika, počinjemo internalizirati i razvijati sve veću samo disciplinu (kao suprotnost disciplini nametnutoj izvana). Razvijamo samokontrolu i suzdržanost. Suzdržanost se čak smatra među časnim komponentama koje se zahtijevaju od ratnika koji živi Budo. Ratnik ima oruđa koja mu omogućavaju da ispolji agresiju kada je to potrebno, pa stoga mora razviti i samo disciplinu da bi tu potencijalnu agresiju mogao kontrolirati i koristiti na odgovoran način. Jednom kada studnt dosegne samo disciplinu uvidjet će mnoge dobrobiti i sposobnost da se uvježba u obrazcu pozitivnog ponašanja na takav način da ona postane navikovni dio njegova života. Habitualno ponašanje je neophodan sastojak ukoliko želimo vježbati marljivo, konzistentno i uspješno. 
   Mnogi ljudi povezuju poslušnost sa submisivnom suradnjom, to jest pokornošću. Na istoku to jednostavno nije tako. Kao u svim stvarima Yin je u balansu s Yangom. Lao Tzu podučava: «….. nauči biti mekan ukoliko želiš preživjeti. Nauči se klanjati i stajat ćeš u svoj punoj visini. Savijati se poput trske na vjetru-to je stvarna snaga». Ukoliko je student svjestan vlastitog progresa u osobnim životima, izvan Dojo-a kao i u njemu, on će izvršiti promjene stoga što to želi a ne stoga što mora. Ove promjene u stilu življenja mogu postati trajne, ali samo stoga što funkcioniraju, stoga što su jednostavne, i stoga što se dosežu postupno. Dakle regulirani odnosi u Dojou, zasnovani na principima Giri-a, pogoduju stvaranju samo discipline, a interpretacija discipline u Kempu ne zahtijeva ukočenost ili neprirodno gašenje emocija, želja ili iskustava. Radije, samo disciplina ove elemente umjerenim tempom dovodi u sklad sa dobro zaokruženim fizičkim okvirom, a oba aspekta praktičaru omogućavaju stvarnu samo obrambenu efikasnost.