MEDITACIJA I VJEŠTINA BORBE - 2.dio

     Na dalekom Istoku je meditacija ušla u sfere mnogih aktivnosti, pa se meditacijom osim budističkih redovnika bave i mnogi drugi. Izuzev sfera ratništva ona je prodrla i kroz mnoge druge oblike izražavanja: aranžiranje cvijeća, čajnu ceremoniju, slikarstvo i kaligrafiju...zapravo svuda gdje se potencira izvršavanje ovih aktivnosti bez uplitanja svjesne misli ili emocija, baš kao i u našem Kempu.
   Na Zapadu čak i naj osnovniji koncepti onoga što znamo pod nazivom sportska psihologija gotovo da nisu niti postojali sve do 70-tih godina prošlog stoljeća. Vježbači borilačkih vještina su bili izvrsne atlete, ali sa izuzetno malo pažnje posvećivali mentalnoj pripremi. Na Zapadu su zaključili da u ranim fazama, a samo o njima su zapravo i imali iskustva, vježbanje sa naglaskom na mentalnom kondicioniranju, kako se to radi u tradicionalnim japanskim borilačkim vještinama, često usporava početni razvoj tehničkih i tjelesnih vještina. To je razlog zašto je na Zapadu koncept mentalnog kondicioniranja u svijetu borilaštva s vremenom gotovo potpuno nestao iz Dojoa. Većina "karatista" je došla do zaključka da se  radi o dalekoistočnoj tradiciji, te da zapadni moderniji, na sportskim i atletskim konceptima zasnovani tip treninga pokazuje bolje turnirske rezultate u kraćem roku. I zbilja, bili su upravu jer su se na Zapadu vježbači često inicijalno, po sposobnostima, razvijale brže. Međutim, na višim razinama izvedbe, upravo poboljšane mentalne vještine, one sposobnosti koje na određeni način "oslobađaju" tijelo, su ono što osigurava efikasnost. Već smo spominjali u prethodnom tekstu činjenicu da kod jednako vještih i jednako tjelesno spremnih atleta ili vježbača borilačkih vještina, oni sa superiornijom mentalnom utreniranošću uvijek imaju prednost. Zapadni svijet je pomalo ovo počeo shvaćati, i zapravo nanovo počeo uvoditi stanovito mentalno kondicioniranje u sport, primarno u popularnije grane, pa potom indirektno i u svijet borilačkih vještina. Najveći početni proboj na ovom polju je napravljen u zemljama nekadašnjeg «istočnog bloka» poput SSSR-a  i Bugarske. Znano je bugarsko istraživanje iz 70-tih godina prošlog stoljeća u kojem su koristili tri opitne skupine teško-atletičara, to jest dizača utega. Prva skupina je radila 70% tjelesnu vježbu, a 30% mentalnu pripremu i vizualizacije. Druga skupina je u oba segmenta bila podjednako angažirana, dok je treća skupina radila 70% u korist mentalnog treninga. Rezultati su fascinantno odjeknuli u svijetu sporta. Naime, najbolje rezultate u progresiji snage imala je grupa koja je najviše vremena provodila u mentalnom treningu. Dako da se ovo istraživanje nije odnosilo na opći kondicioni status jer je za to ipak presudna tjelesna praksa, no kao što je iz istraživanja bilo vidljivo, proboj određenih tjelesnih limita i te kako je ovisio o mentalnoj pripremi. Istraživanja su se nastavljala i dalje i izuzetan je doprinos znanosti poput psihologije u pripremama današnjih vrhunskih sportaša. Općenito znanstveno vrjednovanje ovih principa doprinijelo je da se i na tradicionalne mentalne prakse iz svijeta borilačkih vještina počne gledati na pozitivniji način. I tako se na zapadu ponovo počinje otkrivati «topla voda» i uvoditi nešto što je oduvjek bilo u sklopu tjelesnih aktivnosti, pa čak i egzistiralo na Zapadu još od doba drevne Grčke i Olimpijskih igara, a što je istina dobro znana istočnim praksama borilaštva: um i tijelo su jedna neraskidiva cjelina. No, da bi ironija bila veća, danas će znatno bolju psihološku pripremu dobiti vrhunski profesionalni nogometaš nego praktičar sportskog Karatea.
   Međutim u borbi, a posebice u realnim sukobima, um je najčešće onaj koji omogućava efikasnost. Meditacija je jedan od alata kojima se um može pripremiti za visoku razinu stresa koje mogu zahtijevati borbene to jest samo obrambene situacije. Ideja je pripremiti um na takav način da on niti u jednom momentu akcije ne bude inhibiran mislima, intenzivnim emocijama poput straha i automatskim tjelesnim reakcijama.
   Postoje mnoge legende o superiornim borilačkim sposobnostima Zen monaha zasnovanih na njihovu stanju uma. U 17 stoljeću živio je čuveni Zen majstor Shoju Rojin, vanbračni sin Samuraja, koji je imao iskustvo onoga što danas nazivamo «bliska smrt» ili «klinička smrt» te je nakon toga otišao učiti i prakticirati Zen budizam. Živio je uamljen, kao pustinjak. Jednog dana grupa samuraja vježbala je u njegovoj blizini, te mu je za vrijeme pauze jedan od njih mu je prišao i počeo mu izlagati svoju teoriju o tome kako je  bez obzira što je njegova koncentracija snažnija od njihove, samurajska je ipak superiornija kada se radi o praktičnoj primjeni. Master Rojin je na to predložio samuraju da ga pokuša sasjeći svojim mačem, dok će on u obrani koristiti samo svoju lepezu. Lepeze su u to doba često imale metalna ojačanja i u nekim granama borilaštva su ih čak koristili kao oružja, što je tradicija naslijeđena još iz kineskih izvora. Mačevaoc ga je pokušao napadati iz različitih kutova, ali Rojin je parirao svaki udarac. Na kraju, samuraj je iscrpljen spustio svoj mač i priznao da je monahova «apstraktna» koncentracija bila izuzetno efikasna i u praktičnoj borbenoj primjeni. Rojin-ovo objašnjenje je izuzetno vrijedno za zapamtiti: «Jednostavno je. Kada je tvoja objektivna percepcija jasna, ne može ti pobjeći niti jedna od 10.000 stvari». Da bi bolje razumjeli ovaj koncept, prvo moramo pobliže pogledati samu tehniku i proces uobičajene budističke meditacije. Kada sjednete, opustite se u ugodnoj poziciji, «povučete» svoju pažnju dok istodobno ostajete pažljivi i pokušavate očistiti svoj um od misli, emocija i osjećaja. Često se koristi samo tehnika pažnje na dah ili brojanja daha , gdje je od primarne važnosti da ukoliko ikakva slika, misao ili osjećaj dođu u prvi plan, događanje treba osvijestiti, a um samo vratiti na metodu. Sjedeći ovako možete postati pospani i um može početi lutati. Sve vrste misli i slika vam mogu doći u um. Možete početi osjećati svrab ili grčeve, noge mogu početi boljeti, cijeli tjelesni položaj može vam slati signale neugode, a um često započne vlastitu pobunu. Nemojte mu to dopustiti. Ideja je ne popustiti pred tim senzacijama, ne dopustiti mislima da se nadovežu, ne počešati se, ne reagirati na podražaje niti izvana niti iznutra. Sve se mora primijetiti i «otpustiti» bez reakcije. Treba nastaviti sjediti, budan, čista i jasna uma koliko je god to moguće. Nakon nekog vremena prakse, moguće je da se jave stara sjećanja i emocije. I tada treba samo nastaviti sjediti. Upravo to - samo sjediti je za mnoge možda najteža zadaća s kojom su se ikada sreli u životu. A potrebno je puno vremena, pa čak i godina da se ovakva sposobnost nesalomive koncentracije razvije.
   Svremenom ovo «sjedenje» može proizvesti unutarnje promjene koje transformiraju našu uobičajenu percepciju i svjesnost i razviju ih iznad standarda. Koncentracija narasta ili bolje rečeno razvija se do razine stanja potpune fokusirane svjesnosti koja dopušta i najmanjim pojavama percepcije ili intuicije da budu primijećeni, bez da budu zamagljeni prethodnim iskustvima ili filtrirani distrakcijama ili nepažnjom, ili obojani emocijama. Na najvišoj razini razlika između onoga koji promatra (subjekt) i onoga što je promatrano (objekt) je reducirana ili čak u potpunosti eliminirana. Gledano iz Kempo rakursa, to je psihološko stanje koje dopušta umu i tijelu da djeluju slobodno i upotrebe trening koji je «uprogramiran» u mišiće, dakle «mišićnu memoriju», u svrhu automatskog tjelesnog odgovora. Termin Zen se vezuje za religijski koncept, to jest za budizam. Sam termin Zen dolazi od sanskrtske riječi Dhyana što jednostavno znači meditacija. Stoga je jasno da meditacija može biti prakticirana kao mentalna vježba, izvan ikakvog religioznog koncepta. Osim toga u odnosu na druge religijske koncepte, Buddha nije bio bog, niti je postao bog, već je bio samo čovjek, i to čovjek koji je u potpunosti ostvario svoje potencijale i sagledao svjet u stvarnosti. Kao da se probudio iz sna, stoga se termin Buddha, što nije ime već titula, i prevodi kao probuđeni. Na Zapadu, na primjer u Americi zna se dešavati da praksu meditacije, pa čak i posjetu budističkim hramovima čine ljudi različitih vjerskih koncesija i spiritualnih koncepata. Naravno, ovo je dosta teško za shvatiti gledano iz našeg rakursa, gdje se zbog različite vjeroispovijesti ili nacionalnosti vode ratovi i gube životi.

Nastavak na slijedećoj stranici