MEDITACIJA I BUDIZAM- 2. dio

ŠTO JE RAZVIJANJE SVJESNOSTI ?
   Sustavno razvijanje ispravne pomnosti (svjesnosti) je vjerojatno najjednostavnija najizravnija, najprodornija i najefikasnija metoda vježbanja i razvijanja onih sposobnosti uma koje su neophodne za obavljanje svakodnevnih zadataka i rješavanje problema s kojima se taj isti um suočava, kao i za dosizanje najviših duhovnih istina.
   U već navedenoj Mahasatipatthana Sutri, gdje se Buddha neposredno nakon prosvjetljenja obraća svojim bivšim suputnicima i učiteljima, on im obrazlaže metodu prakse i njezine ciljeve. Opisno govoreći Buddha kaže da je ova metoda stvorena radi prevladavanja osjećaja nezadovoljstva, neispunjenosti, necjelovitosti, patnje koje kreiramo čak i kada mislimo da smo najsretniji čemu smo skloni i kada ima i kada nema razloga za to. Kada nam je dobro moglo bi biti još bolje, a i po mogućnosti trebalo bi trajati vječno. No nažalost to nije tako. Vanjski uvjeti se mijenjaju, a naš um je često nesposoban funkcionirati u skladu s promjenama. Nemamo mogućnost percipirati nestalnost i netrajnost sretnih momenata u životu i od njih radimo uporišta i nagrade, niti smo u stanju u teškim uvjetima smoći snage da uvidimo netrajnost svih pojava i prolaznost čak i onoga što proglašavamo najgorim.
   Uvijek reagiramo po danom nam (stvorenom) uvjetovanju i najčešće te postupke branimo čak i kada su pogrešni jer oni su naši. Oni su mi, oni su ja. Termin ja upotrebljavamo vezujući se za naša promjenjiva emocionalna stanja, jer ljutiti ili tužni ja sam veliki Ja. Vežemo se za mentalne koncepte za koje smo sigurni da su čvrsti i ispravni čak i kada stoje na klimavim nogama jer su naši, jer su Ja, te za principe koje smo odlučili slijediti a koje često lako napuštamo kada veliki Ja proglasi da je to oportuno. Koji od ovih Ja sam doista ja ili filozofskom terminologijom rečeno «što je moje pravo sopstvo?». Za koja od ovih promjenjivih stanja ćemo se «zakačiti» i odrediti ga za konstantu? Logička neumitnost kaže: niti za jedno jer ja sam cijeli spektar svih stanja. Nažalost iskustvo nam potvrđuje da djelujemo upravo suprotno. Svako od ovih stanja proglašavamo apsolutnim realitetom i u svakom od njih stopostono pronalazimo svoj identitet, isključujući ostale Ja, ali i ostatak univerzuma. Najčešće smo nesposobni da u problemima nađemo mudrost i snagu, najčešće spiritualno beskorisni u trenutcima onoga što pojedino sopstvo proglašava «srećom», jer tko će se u dobrom stanjima opterećivati stvarima koje «sada nisu prioritet».
   Ova slika ukazuje na našu nemoć, na našu nesposobnost da umom u potpunosti percipiramo stvari (događaje, emocije, pojave…) onakvima kakve doista jesu.  Nesposobni smo percipirati Istinu. Naš um nas vara kad je u pitanju gola percepcija i njezina limitiranost, pa do našeg emocionalnog i intelektualnog tumačenja istog. Stalno opisujemo i diskriminiramo svijet umjesto da ga direktno živimo. Samo um koji sebe može percipirati onakvim kakav doista jeste, može percipirati i sve ono što ga okružuje, cijeli svemir, onakvim kakav on doista jeste. Samo čisti um može percipirati istinu, a istina je jedan od drugih naziva za ono postignuće koje je Buddha dosegao, drugih naziva za prosvjetljenje.
Skidajući slojeve s uvjetovanja koja nas formiraju skidamo talog prianjanja i poput blatne vode koja se bistri u čaši koja miruje i um se umiruje i bistri. Postajemo sposobni stvari vidjeti onakvima kakve one doista jesu. Počinjemo uviđati, a s ispravnim naporom i realizirati naše potencijale, a oni su neslućeni.
U shingon budizmu se kaže da um ima sposobnost percipirati cijeli kozmos, te je stoga cijeli kozmos i sve njegove tajne, smješten u našem umu, a to je razlog što je um neomeđen poput samog Univerzuma.
Budistička meditacija je sredstvo promjene. To je metoda koja nam isključivo na osnovu razvoja svjesnosti pomaže da razumijemo sebe i našu interakciju s okolinom bližom i relativnom te daljom i apsolutnom. Omogućuje nam da principom «uranjanja u ocean svjesnosti» otkrijemo vrtloženja našeg uma, raskošnu predstavu koju igraju naše emocije i koju pokušava režirati, dajući joj smisao, naš intelektualni mehanizam. Ispravnim naporom možemo početi spoznavati stvarnost, relativnu i apsolutnu.
BLISKOST DREVNOG I DALEKOG UČENJA
   Postavlja se pitanje, ukoliko i razumijemo prije navedenu problematiku, zašto raditi tako nešto. Zašto se baviti metodom koja je stvorena daleko od našeg podneblja i započela se stvarati tako davno, čak prije 2.500 godina. Nudi li naša kultura nešto nama blisko i domaće što nam može pomoći da živimo u miru, harmoniji i mudrosti ili barem iskreni prema sebi i drugima?
   Svakako da postoje duhovna i religiozna nastojanja i u okviru naše zapadne kulture, no većina njih potječe također iz drugih podneblja i drugih vremenskih epoha. I kršćanstvo i judaizam i islam potječu iz istih ili sličnih Zapadu dalekih zasada,  zemljopisnih, etničkih i etičkih. Iz judaističke ideje i kozmogonije s vremenom se izlučila i kršćanka i muslimanska percepcija materijalnog i duhovnog svijeta. Pa ipak se ovi duhovni putovi smatraju udomaćenim i prirođenim našem zapadnom mentalitetu. Betlehemska priča s Bliskog istoka živi u srcima mnogih diljem svijeta i daje mir i zadovoljstvo milijunima. Pitanje je da li je to zadovoljstvo i vaše zadovoljstvo i vaš mir. Da li vas prakticiranje određenog učenja ispunjava, kakve rezultate nudi njegova metoda? Zemljopisno limitiranje može biti pogreška pri odabiru. Etička načela bi trebala biti univerzalna, a s etničkim je malo drugačije. Određena učenja trebaju i određene prilagodbe. I kršćanstvo je u antičkom Rimu bilo prihvaćeno tek 313. god. sa carem Konstantinom. Nakon što su sva Evanđelja bila pisana tako da bi ih posebice Rimljani mogli dobro razumjeti trebalo je ipak više od 300 godina od Isusove smrti da bi ih rimska kultura mogla prihvatiti.
Prilagodbe u budizmu aktualna su tema današnjice. Tri glavne doktrinarne škole (theravada, mahayana i vajrayana) i unutar njih mnoge sekte i škole traže se i usklađuju u dodiru sa zapadnim umom i kulturom.
   Budizam i praksa meditacije nudi odgovore onima koji tragaju, koje ne zadovoljavaju «sedativna rješenja» i isključivo na vjeri zasnovana praksa dostupnih religioznih sustava, a istodobno ih ne zadovoljavaju ni znanstveni odgovori na njihov osjećaj i potrebu neodložnosti rješavanja osnovnih problema nematerijalne sfere. Budistička meditacija je drevna metoda upotrebljiva danas kao i prije 2.500 godina. Ona nudi Put kojim se može ići i usred meteža i gužve svakodnevnog suvremenog života, kao i u samostanskoj samoći ili na vrhovima planina. Ljude muče esencijalno isti problemi kao i nekada, a budističke učitelje pitaju ista pitanja kao i u doba Buddhe. Ona je metoda koja nam nalaže preuzimanje odgovornosti za naše postupke i nudi mogućnost upravljanja vlastitim životima. Odricanjem od slobode uvjetovanja, što je zapravo robovanje vlastitim emocionalnim i intelektualnim obrascima i navikama, stiče se neslućena apsolutna sloboda.

Nastavak na slijedećoj stranici