DAH I DISANJE
   
   Disanje  je jedini fiziološki proces se može odvijati nesvjesno, uz nadzor autonomnog nervnog sustava, ali i proces koji može biti voljno kontroliran. Ova činjenica je važna iz dva razloga. Prvenstveno znači da možemo utjecati na njega i time povećati apsorpciju kisika i poboljšati naš zdravstveni status. S druge strane to znači da je disanje funkcija koja sačinjava sponu između naših svjesnih i naših tjelesnih procesa, dakle sponu između uma i tijela, što ga čini izuzetno pogodnim objektom meditativnih aktivnosti.

Shinkokyu renshu


   Međutim, unatoč mogućnosti za intervenciju, većina ljudi diše nesvjesno,  automatski, što rezultira plitkim dahom dakle i nedovoljnom apsorpcijom kisika. S druge strane, dobrobiti osvještenog, aktivnog i “dubokog” disanja očituju se na više razina. Fiziološki, svi djelovi pluća se koriste za razmjenu plinova, što zbog dostatne stanične opskrbljenosti vodi olakšanom obavljanju fizičkih aktivnosti, a s vremenom i postupnoj tonifikaciji žlijezda s unutarnjim lučenjem, koje će sa svoje strane posredno tonificirati i većinu vitalnih organa u tijelu. Osim toga, duboko disanje će također relaksirajuće djelovati i na tijelo i na um, što je dobar preduvjet za razvoj jasnog mišljenja, koncentracije i svjesnosti.
   Već iz ovog uvodnog dijela, jasna je izuzetna važnost disanja i disajnih procesa. Za praktičare borilačkih vještina znanje i kontrola ovih procesa je još dodatno vrijedna i korisna. Uz održavanje dobrog energetskog balansa, koji uz dobro zdravlje omogućava i dobru iskoristivost mišićne energije i cjelokupna teorija i praksa mišićne kontrakcije povezana je s disajnim procesom. Pojednostavljeno rečeno, svaka kempo tehnika ima svoju razinu mišićne kontrakcije i svoju razinu daha.
   U Chushinkan praksi proces dubokog disanja naziva se Shinkokyu i prevodi se kao  “svjesno disanje”, a fiziološki podrazumjeva aktivnu upotrebu abdomena i ošita. Kaže se da ljudi dišu prsima, životinje trbuhom, a mudraci abdomenom. Dakle, shinkokyu je «potpuno disanje» i u medicinskoj, sportskoj i dr. literaturi se često naziva terminom “aktivno disanje”. Nije nevažno napomenuti da valja udisati na nos, a izdisati na usta. Ova potonja mudrost se u borilaštvu prenosi gotovo otkad ono i postoji, a da nikada nije bilo dovoljno elaborirana, da bi tek nedavno znanost ponudila odgovor. Paranazalni sinusi, smješteni u udubljenja na frontalnom dijelu lubanje i povezana sa nazalnim prolazom, stvaraju dušikov oksid (NO), koji postaje dijelom plina koji koji nazalno unosimo u tijelo. Ovaj NO pomaže sterilizaciju sinusa kao i nazalnih prolaza i postaje djelom tjelesnog obrambenog imuno sustava. No također, što je izuzetno važno zapraktičare borilačkih vještina, ovaj NO koji unosimo skupa s ostatkom daha, pomaže relaksaciji i otvaranju zračnih prolaza sve do bronhijalnih grana. Na takav način više zraka dopire do svih djelova pluća, apsorpcija u bronhijalnom stablu je olakšana, tako da što više kisika može biti apsorbirano u alveolama.
   Nadalje, kod Shinkokyu-a pored uobičajenih disajnih pokreta pluća u proces se uključuje i aktivnost abdominalnih mišića i to na način da se kod udaha abdomen širi, a kod izdaha skuplja, što aktivira dijafragmu, koja počinje funkcionirati poput klipa. Osim toga važno je kod udaha ne podizati ramena, a kod izdaha ih čak lagano potisnuti prema dolje. Ovaj princip koji se u početku mora voljno uvježbavati no relativno brzo postaje prirođen organizmu i spontan. Kod Shinkokyua se iz

Shinkokyu shema
metodoloških razloga razlikuju tri razine disanja:
1. Munekokyu-najčešće se prevodi kao prsna razina daha (mune=grudi), a radi se o upotrebi muskulature i respiratornog sustava u klavikularnoj zoni
2. Suigetsukokyu- najčešće se prevodi kao trbušna razina daha (suigetsu=pleksus solaris), dok se zapravo radi o upotrebi  muskulature i respiratornog sustava u zoni od ošita do sredine sternuma, pa je možda adekvatniji prijevod želučana razina daha
3. Fukushikikokyu- najčešće se prevodi kao abdominalna razina daha i podrazumijeva zonu od fizičkog središta tijela (Tanden) do ošita.
   Zbog već navedenog svojstva da se disajni procesi mogu odvijati potpuno autonomno i kontrolirani voljom, postoje cijeli niz praksi kojima se disanje uvježbava ili koje koriste svojstva daha, a te prakse mogu biti aktivne i pasivne. U aktivnima mi utječemo na obrazac disanja, pokušavajući ga mjenjati ili održavati, dok u pasivnim samo svjedočimo procesu disanja. Uz izravnu korist za tehnički aspekt Kempa i već navedeni terapeutski aspekt, osnovna ideja koja stoji iza ovih praksi je u širenju svjesnosti. Naravno da ove prakse, posebice pasivne vježba daha, pojačavaju koncentraciju i utječu na umirenje i opuštenost, no pravi njihov smisao je u nastojanju da se iskusi stanje neometene, čiste svijesti. Ovime zadiremo u područje meditacije, pa opise principa i tehnika potražite na stranicama posvećenim meditaciji.